Mila Orlić

Ako se osvrnemo na povijest XX. stoljeća na sjevernojadranskom pograničnom prostoru i načinu na koji su ti događaji upamćeni, ne možemo zaobići poznatu frazu o „povijesti koja ne prolazi“. No, ovdje ona ne samo da ne prolazi, već s vremenom postaje sve intenzivnija, gotovo opsesivna, osobito u talijanskom kolektivnom sjećanju.

Uvođenjem Dana sjećanja 2004. godine – službene komemoracije egzodusa talijanskog stanovništva koje je nakon Drugog svjetskog rata napustilo teritorije pripale Jugoslaviji te stradanja tijekom i nakon rata (poznatih kao fojbe, premda se radilo o složenijem fenomenu) – ova je tema preplavila talijanski javni i medijski prostor. Dvadeset godina kasnije, polemike i incidenti ne jenjavaju; naprotiv, svake se godine pojavljuju novi slučajevi koji izazivaju dugotrajne i žustre rasprave.

Tako je bilo i ove veljače, premda se očekivalo da će pogranično područje ovog puta biti obilježeno europskom suradnjom i pomirenjem. Naime, prvi su put dva pogranična grada – talijanska Gorizia i slovenska Nova Gorica – zajednički ponijela titulu Europske prijestolnice kulture (EPK). Slogan tog transnacionalnog projekta, „Idemo! Bez granica“, nosio je snažnu simboliku povezivanja i trebao je usmjeriti kulturni pravac oba grada i šire regije. Slovenski premijer Robert Golob izjavio je na inauguraciji: “Kao što će kultura povezati dva grada u jedan, kultura i ideja Europe povezivat će brojne narode u jednu europsku obitelj. Dvoje Gorica jedan grad, mnogi narodi, jedna Europa”. Talijanski predsjednik Sergio Mattarella naglasio je pak da: “u svijetu, koji obilježavaju sve veće napetosti i sukobi te napuštanje suradnje kao temelja međunarodnog života, Slovenija i Italija pokazale su da je moguće odabrati put suradnje”.

No, unatoč ovim lijepim i ohrabrujućim riječima o suradnji i suživotu, samo nekoliko sati prije svečanog otvorenja EPK, u ranim jutarnjim satima, netko je crvenim sprejom ispisao poruku ispred ulaza u memorijalni kompleks Foiba u Basovizzi – jedno od ključnih mjesta talijanskog kolektivnog pamćenja:

Očekivano ili možda čak planski tempirano, taj je natpis odmah zasjenio inauguraciju EPK-a u Gorizi/Novoj Gorici. Vijest o grafitu munjevito se proširila medijima i društvenim mrežama, izazivajući ogorčene reakcije i potaknuvši rasprave koje su se nastavile i narednih dana, sve do obilježavanja Dana sjećanja 10. veljače.

Međutim, ono što je u tim polemikama posebno došlo do izražaja nije bila samo osuda čina vandalizma, već i pojava sličnih narativa – samo s drugačijim predznakom – koji su se manifestirali upravo na Dan sjećanja, ne samo u Trstu, već i u drugim talijanskim gradovima. Iredentistička retorika očitovala se na transparentima s natpisima poput „Slobodna Istra“ i „Istra, Rijeka, Dalmacija – talijanske zemlje“, što ukazuje da se određeni povijesni narativi prenose novim generacijama te da se aktivno reinterpretiraju unutar talijanskog političkog diskursa, osobito u krugovima desnice.

Komemoracije Dana sjećanja na egzodus i fojbe stoga nisu tek simbolični čin pamćenja ili odraz odnosa prema prošlosti – one su duboko ukorijenjene u sadašnjosti i predstavljaju aktivan instrument koji talijanska desnica koristi u identitetske svrhe, oblikujući pritom „novu zamišljenu naciju“ koja obuhvaća i teritorije koji joj više ne pripadaju.

U tom procesu „povijesni neprijatelji“ neprestano se redefiniraju, reinterpretiraju i prilagođavaju novim političkim narativima, pritom se oslanjajući na predrasude i stereotipne prikaze koji i danas prožimaju talijanski javni prostor. Jezik prošlog nasilja – ponavljan kroz simbole, slogane i političke geste – ne samo da održava društvene podjele, već ih dodatno produbljuje. Tako povijesne traume postaju dio opsesivnog sjećanja, koje se iznova oživljava i instrumentalizira u političke svrhe.