Uvod i povijesni kontekst istraživanja:
U kontekstu širih političkih i kulturnih preobrazbi tijekom devedesetih, na valu povijesnog revizionizma koji je od osamdesetih sve više nagrizao antifašističke narative u čitavoj Europi, talijanska vladajuća klasa i institucije počele su zamišljati a potom i promovirati novu politiku sjećanja koja bi razriješila tradicionalni antagonizam između fašizma i antifašizma. Taj je antagonizam proizlazio iz dvadesetogodišnjeg fašističkog režima, građanskog rata (1943-’45) i njegovog problematičnog nasljeđa. Nova verzija javnog pamćenja je bila zamišljena kao „pomirujuća“ za podijeljeno talijansko društvo, a u konačnici je trebala dovesti do nacionalnog pomirenja, odnosno zajedničkog pamćenja (memoria condivisa) Drugog svjetskog rata, kako ga je zamislio bivši talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi . To je na kraju i učinjeno stvaranjem, među ostalim, i novog nacionalnog mita tzv. istočne granice kroz institucionalizirano sjećanje na „fojbe i egzodus“ – dva povijesna fenomena vezana za sjevernojadranski prostor koja su trebala postati „tragedija svih“ Talijana. Radilo se o procesu koji se razvijao postepeno i taktično, počevši od već spomenute krize antifašističkih narativa te potrebe da se pronađu zajednički nacionalni čimbenici koji bi izveli Italiju iz „doba totalitarizama“.
Upravo je u Trstu (gradu koji simbolizira nacionalno-iredentističku paradigmu) upriličen susret predstavnika tadašnje Demokratske stranke Luciana Violantea i predsjednika post-fašističke stranke Nacionalnog saveza Gianfranca Finija u ožujku 1998., koji je u već spomenutom kontekstu političke nestabilnosti i potrebe pronalaska zajedničkog pamćenja simbolički označio prvi korak prema konvergenciji talijanske ljevice i desnice u stvaranju drukčijeg pogleda na nacionalnu prošlost, polazeći upravo od povijesnih događaja na „istočnoj granici“. Kako je sažeo tršćanski dnevni list Il Piccolo: „Odavde se iznova pokreće nacionalna svijest“ koju je trebalo izgraditi na temeljima „patriotske solidarnosti“.
Moje istraživanje usmjereno je na sjevernojadranski prostor, s posebnim naglaskom na Trst, grad u kojem se susreću i preklapaju različiti, često suprotstavljeni diskursi (nacionalni, političko-ideološki i drugi) unutar procesa izgradnje kulture sjećanja tijekom posljednjih desetljeća. Cilj mi je analizirati kako se u javnom prostoru povijest reinterpretira kroz vrijeme, kako se prikazuje „drugost“ – osobito kroz grafite – te kako se to prikazivanje mijenja s dolaskom novih zajednica, posebno onih iz bivše Jugoslavije. U toj analizi obrađujem razne „grupe“ i identitete koji tvore složen mozaik višejezičnog i multikulturalnog pograničnog prostora. Posebno me zanimaju „zamišljene zajednice“ i njihov prikaz u javnom prostoru Trsta, s naglaskom na viktimistički diskurs.
Primjeri grafita ilustriraju nekoliko razina analize:
- Povijesni grafiti iz hladnoratovskog konteksta
Primjer je stari grafit „W l’Istria italiana“ (Živjela talijanska Istra), koji ukazuje na ključne povijesne aspekte poput teritorijalnih gubitaka i pretenzija, te na predstavljanje „povijesnog neprijatelja“, bilo da je riječ o Jugoslaviji ili „Slavenima“, koji su također prisutni u javnom prostoru.
- Skoriji grafiti vezani uz temu „fojbi“ u političko-ideološkom smislu
Grafiti poput „nazi in foiba“ (naciste u fojbe) i nadopisani grafit „rossi paiazi in foiba“ – (crvene pajace u fojbe) jasno pokazuju političke podjele.
Na istom mjestu, plavom bojom ispisana oznaka „zona nacionalsocialista“ (nacistička zona) otvara temu političko-ideološke podjele Trsta na kvartove u kojima grafiti ne samo da izražavaju pripadnost, već i isključivanje „drugih“.
- Izričito pozivanje na pripadnost
Grafit „Trieste appartiene a noi“ (Trst pripada nama) uz nacistički simbol naglašava prisvajanje prostora u nacionalnom smislu, isključujući sve druge zajednice koje su prisutne u gradu.
- Recentni grafiti
Ovi su grafiti naknadno brisani i ponovno pisani, a unose u javni prostor Trsta ključne teme koje se odnose na „drugost“ i nove tršćanske zajednice, osobito s područja bivše SFRJ. Novi neprijatelji nisu više „Šćavi“ (pogrdni naziv za Slavene), već Srbi, iz perspektive albansko-kosovske zajednice.
- Novi politički narativi
Novi politički narativi koji se ne odnose više na teritorijalne pretenzije prema sjevernojadranskom području (u smislu pripajanja ili gubitka), već na udaljene prostore poput Kosova, čime se u tršćanski javni diskurs uvode nacionalno-političke borbe zajednica koje žive u Trstu, ali nisu nužno povezane s Italijom ili samim gradom.
Istraživanje u Rimu
Cilj mi je bio analizirati kako su sjevernojadranske povijesne teme, vezane uz novi nacionalni narativ spomenut u uvodu, prikazane u javnom prostoru glavnog grada.
Jedini spomenik posvećen „žrtvama fojbi“ smješten je na periferiji, u zanemarenom stanju, prekriven otpadom, i teško uočljiv osim ako se ciljano ne traži.
S druge strane, fašistički spomenici i razna druga javna obilježja iz tog razdoblja izrazito su prisutni i jasno vidljivi.
Konferencija u Lundu (Švedska)
Na konferenciji na Sveučilištu u Lundu predstavila sam svoje istraživanje o talijanskoj dijaspori koja se nakon Drugog svjetskog rata preselila iz Istre u Italiju te o njihovoj složenoj i često zanemarenoj integraciji u talijansko društvo tijekom narednih desetljeća. Taj proces gotovo je potpuno potisnut i izbrisan iz talijanskog kolektivnog sjećanja, što je dovelo do distorzija javnih narativa, u kojima se ističu samo određeni aspekti tog povijesnog događaja poput jugoslavenskog nasilja, prisilnog i traumatičnog „egzodusa“ te nostalgije za izgubljenim zavičajem. U isto vrijeme, problem neprihvaćanja talijanskih izbjeglica s istočne obale Jadrana u poslijeratnom talijanskom društvu ostaje zanemaren i namjerno zaboravljen, jer se ne uklapa u novostvorene nacionalne mitove o tzv. istočnoj granici.
Daljnje istraživanje usmjerit ću na oblike interakcije istarske dijaspore, odnosno svih „ezula“ koji su napustili teritorije pripojene Jugoslaviji nakon 1947., unutar talijanskog javnog prostora. Posebno me zanima kako su te interakcije na kraju dovele do uvođenja „Dana sjećanja na fojbe i egzodus“ 2004. godine, spomendana koji tijekom protekla dva desetljeća oblikuje novi nacionalni diskurs. Taj diskurs uvelike potiskuje talijansku odgovornost za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata, kao i za zločine iz razdoblja fašizma.
Leave a Reply