We are republishing an interview from Istra24, conducted on December 1, 2024, by Zoran Angeleski and originally published under the title Dr. Eric Ušić o partizanskim parolama: "Hrvatstvo Istre uvijek se povezuje s Titom i Jugoslavijom" on the Istra24 website. The interview features our team member, Eric Ušić, a post-doctoral researcher at the Faculty of Arts, University of Rijeka.
While actively engaged in film festival organization and audio-visual production, his research focuses on the history and memory culture of after-WWII era in the Northern Adriatic borderland of former Yugoslavia. In the interview, he discusses the past risks of writing pro-Yugoslav slogans in Pula, the centrality of Tito's persona within his documented graffiti corpus, and its ideological mix of socialist-revolutionary and national(istic) elements.
Overall, the interview delves into several key findings from his PhD thesis, exploring why post-war slogans matter and detailing the process of ethnographic research and fieldwork. His doctoral research formed the basis of his book, Zidovi pamte, published last year by Srednja Europa.
Please note that the interview is in Croatian.
Jedan blijedi grafit u sjevernoj Istri to najpreciznije sumira: "Mi smo Hrvati - Hoćemo Titovu Jugoslaviju" * Prošao sam više od 250 mjesta po Istri i dokumentirao više od tisuću grafita * Određeni dio Talijana bio je za priključenje Istre Jugoslaviji, i to osobito talijanski komunisti i simpatizeri. Takve grafite pronašao sam osobito na zapadnoj obali Istre * Napravio sam, među ostalim, tri intervjua s Anom, Ferdinandom i Antonom koji su 40-ih pisali po zidovima, tijekom i nakon rata
Knjiga vodnjanskog autora dr. Erica Ušića “Zidovi pamte – Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri” predstavit će se, u prisustvu autora, danas u 17 sati na pulskom Sajmu knjige. Knjiga se temelji na doktorskoj disertaciji koju je Ušić obranio prošle godine na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Izdavač joj je Srednja Europa.
Na zidovima diljem Istre mnogi se dvojezični grafiti mogu pronaći i čitati više od 80 godina nakon njihova ispisivanja. Parole su nastajale tijekom Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja pojedinih mjesta, dok je većina preživjelih grafita ispisivana 1946. godine prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje.
Danas će mnogi suditi ovim parolama političko-ideološkim konstruktom stasalim od 1990. do danas, dok mnogi iz starijih generacija danas glume ”velike Hrvate" svojski potisnuvši svoju “nepodobnu” prošlost iz Jugoslavije. Danas će takvi reći da su ove parole bile partizanska propaganada?
Mislim da je pogrešno ovim grafitima pripisivati isključivo značenje propagande, koja danas uglavnom podrazumijeva nešto negativno i manipulativno. Grafiti su u okvirima partizanske borbe i pokreta otpora korišteni kao sredstvo borbe, informiranja, podizanja morala i mobilizacije. Svoditi grafite samo na propagandu uvelike sužava slojevitost i heterogenost jedne dugotrajnije prakse, zanemaruje i potiskuje kulturne i političke nijanse koje se iz ovih tekstova mogu iščitati. Takav pristup nema sluha za kolektivno-lokalne i individualne glasove koji stižu odozdo.
Koliko je ispisivanje parola u ratu bilo opasno po život?
Opasnost je u tijekom rata bila velika, a autori su riskirali vlastiti život kako bi pisali antifašističke parole po zidovima. Često su se zbog toga postavljale i straže, iako sam nailazio i na pismena svjedočanstva aktivista koji su zanemarivali takvu opasnost i rizike te ispisivali grafite bez osiguranih straža. Nerijetko se na grafitere i pucalo.
U Puli su italijanski “odredi čistača” brisali projugoslavenske parole
Obzirom na tadašnji ratnu i poratnu povijest i diplomatske bitke, Pula je zasigurno u kontekstu grafita bila posebno, specifično vrelo?
Pula je, kao svojevrsna enklava Zone A kojom je upravljala angloamerička vojna uprava, u mnogočemu specifična u periodu od 1945. do 1947. godine, pa tako i u pogledu grafita. Naime, dok su se u Zoni B pro-jugoslavenski grafiti nesputano pisali i legitimirali kao glas i volja naroda, u Zoni A je saveznička uprava zabranila pisanje po zidovima, odredbama koje su gotovo isključivo pogađale pro-jugoslavenske aktiviste. Međutim, zabrane nisu spriječile grafitere, pa se tako u tadašnjim pulskim listovima može naići na vijesti o uhićenjima pojedinih aktivista koje bi saveznička policija “ulovila” prilikom pisanja parola. Također, pro-talijanska strana organizirala je “odrede čistača”, koji bi brisali pro-jugoslavenske grafite, što se posebno isticalo i hvalilo u pro-talijanskim listovima. U takvoj je atmosferi znalo doći i do uličnih okršaja između dviju grupa, kao i do zanimljivih polemika oko značenja i geneaologije grafita u pulskim novinama.
Koji sadržaj dominira?
Tito je središnja točka i najprisutniji element u čitavom korpusu dokumentiranih grafita, simbol kroz koji se križaju različite linije – od one projugoslavenske, preko komunističke i antifašističke, do one narodnjačko-nacionalne.
Već i na naslovnici vaše knjige mogu se na fasadi se jedne kuće uočiti i nacionalne i komunističke i antifašističke poruke. Tu je i Tito, hrvatska Istra, partizani, latinica, ćirilica.
Tako je, vanjski i unutarnji dio korica knjige sumiraju ideološku formaciju, načine djelovanja, poruke i značenja (poslije)ratnih grafita u Istri. Naime, često se na istim ili susjednim zidovima mogu pročitati različite poruke komunističkog, antifašističkog, jugoslavenskog i nacionalnog karaktera, koje djeluju u sinergiji.
Tako se na bivšem samostanu u Kloštru, na prednjoj fasadi, mogu pročitati grafiti “Živio Tito”, “Živjela Narodna vojska” i “Istra je hrvatska i hrvatska mora bit”, dok na bočnoj fasadi stoje natpisi “Živjela KP” i “Živio SKOJ”. Na unutarnjoj naslovnici vidimo pak talijanske grafite iz Oprtlja koji slave Tita, Staljina i SSSR – na latinici i na ćirilici. Uglavnom, vidimo kako u istom diskursu supostoje i zajedno djeluju komunističko-internacionalne i narodnjačko-nacionalne pozicije.
Koliko se iz grafita iščitava njihov ideološki miks?
Istarski NOP i projugoslavenski pokret, odnosno komunisti koji ga organiziraju i vode, oslanjaju se na dvije mobilizacijske linije: socijalno-revolucionarnu i narodnjačko-nacionalnu. Drugim riječima, razvijaju specifičnu sintezu socijalne revolucije i nacionalne emancipacije pod Titovim vodstvom.
Nacionalno pitanje se pak dodatno naglašava i ističe u neposrednom poraću, kada je ključan kriterij nove granice onaj nacionalno-etnički te se stoga i iz pragmatičnih razloga u nekim krajevima izražava „hrvatstvo Istre“, u drugima “slovenstvo”, a u globalu “slavenstvo”. Međutim, ono što je važno naglasiti jest to da se percipirano hrvatstvo Istre uvijek povezuje s Titom i Jugoslavijom. Primjerice, jedan blijedi grafit u sjevernoj Istri to najpreciznije sumira: “Mi smo Hrvati – Hoćemo Titovu Jugoslaviju”. Dakle, prema grafitima, hrvatski identitet definira se u pozitivnom odnosu s Jugoslavijom, nacionalni identitet se tako afirmira u multinacionalnom okviru. Također, paralelno s isticanjem hrvatstva u određenim zonama, ističe se i slavi bikulturalnost Istre, odnosno “fratellanza italo-slava”, ili “italo-croata”. I to se u potpunosti razlikuje od situacije iz 90-ih kada se hrvatski identitet gradi u striktno nacionalističkom ključu, dakle u opozicijskom, konfliktnom odnosu prema Jugoslaviji i isključuje multinacionalni okvir. A čini mi se da se taj „obrat“ reflektira i na suvremeno sjećanje, odnosno interpretaciju priključenja Istre takozvanoj “matici zemlji”: ističe se samo “priključenje Hrvatskoj”, dok se Jugoslaviju uopće i ne spominje. A zanimljivo je to da se u grafitima pojavljuje isključivo Jugoslavija. Zato su ovi grafiti važni, kao podsjetnici i svjedoci.
Tko je Eric Ušić?
Eric Ušić rođen je 1992. u Puli. Živi u Vodnjanu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, doktorirao na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Koautor je fotomonografije “Živote damo, Istru ne damo” (2020.) u izdanju Etnografskog muzeja Istre. Autor je znanstvenih i stručnih članaka, eseja, likovnih kritika i prijevoda s talijanskog na hrvatski jezik.
Jedan je od organizatora Vodnjan film festivala u Fažani film festivala (VFFuFFF), a uz ekipu Novog vodnjanskog filmskog vala koautor je igranih filmova “The Girl in the Blue Dress” (2021.) i jako dobro primljena “La Predstava” iz 2022. godine. Ova kreativna ekipa upravo je dovršila snimanje igranog filma “Kad je Bog z crikve zaša” (Ušić je i ovdje koredatelj s Teom Morosinom) , a nakon montaže i postprodukcije njegova se premijera očekuje do ljeta iduće godine.
Otkud motivacija za istraživanjem i doktoratom na temu (poslije)ratnih grafita?
Istraživanje ima autobiografsku notu. Naime, živim u Vodnjanu, koji na svojim zidovima trenutno sadrži najviše očuvanih grafita u Istri. Do prije par godina, nisam obraćao previše pažnje na njih – znao sam da postoje, ali sam ih uzimao zdravo za gotovo. Onda sam, kroz neka druga istraživanja, došao u doticaj s grafitima i zaključio da godinama kraj njih prolazim ne znajući ništa o njima. Kako sam htio saznati nešto više, počeo sam malo kopati i vidio da tema nije obrađena, da se grafiti u povijesnim studijama o Drugom svjetskom ratu i poraću u Istri spominju tek usputno, na marginama, i tretiraju kao nešto trivijalno i samorazumljivo. Meni se pak činilo da je tema itekako vrijedna proučavanja, da su svi ti zidni natpisi i simboli vrijedni dokumentiranja jer predstavljaju autentične povijesne dokumente i refleksije jednog vremena.
U tom smislu, mogao sam dokumentirati i proučavati grafite usputno, u slobodno vrijeme, ili se posvetiti temi na sustavan istraživački način. Tu je i došlo do poticaja za upisom doktorskog studija, gdje sam dobio dovoljno vremena, razumijevanja i podrške za istraživanje, kao i prostora za valorizaciju (poslije)ratnih grafita. Ukratko, tema me potaknula na studij.
Za boju je korištena i zgusnuta krv iz klaonica
Što su to koristili za boju da su parole ostale su do danas?
Tehnike su bile raznovrsne: od kombinacije boksita, vapna i boje u prahu, ili korištenja standardnih pitura i blaka, preko miješanja crvene zemlje, vapna i vode, pa sve do korištenja primjerice zgusnute krvi iz klaonica, što je podatak koji sam dobio od kazivača i autora grafita koji je djelovao na području Labinštine, a koji mi je rekao da je istu “farbu” koristio i u poslijeratnom ispisivanju.
Zbog čega su važne (post)ratne parole?
Grafiti koje sam dokumentirao čine specifičan sloj istarskog krajolika sjećanja, predstavljaju svojevrsne (auto)biografske bilješke regije koje čuvaju i prenose memoriju i iskustva Drugog svjetskog rata i poraća u Istri. S jedne strane, podsjećaju na regionalno partizansko iskustvo i socijalističku revoluciju, dok s druge strane podsjećaju i na neke kasnije potiskivane epizode, poput one staljinističke, ili pak na manje poznate ali iznimno relevantne događaje, poput dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje.
Drugim riječima, ovi grafiti kreiraju svojevrstan zidni arhiv na otvorenom, koji na neki način obilježava istarsko 20. stoljeće u širem smislu. U užem smislu, kroz grafite možemo nazrijeti i različite načine pisanja, rukopise i stilove, identitetska preklapanja, kao i kulturološke nijanse te jezične specifičnosti i petlje koje izviru iz povijesnog i življenog iskustva ovog područja, poput dvojezičnosti ili pojedinih hibridnih italo-hrvatskih natpisa, ili pak raznih omaški i pravopisnih “grešaka” te dijalektalnih upliva. I sve to na koncu omogućava bolje razumijevanje i rasvjetljavanje tadašnjeg povijesno-društvenog momenta, koji se utisnuo na zidove. Zbog toga ove grafite smatram autentičnim izrazima jednog razdoblja, unikatnim povijesnim, kulturnim i političkim nasljeđem koje kao takvo nije prepoznato, ali koje je podložno nestajanju i zaboravu.
Nije mali broj parola na talijanskom jeziku.
Određeni dio Talijana bio je za priključenje Istre Jugoslaviji, i tu mislim prvenstveno na talijanske komuniste i simpatizere, što potvrđuju i arhivski nalazi koje sam istražio. Grafite na talijanskom jeziku pronašao sam većinom na zapadnoj obali Istre i u mjestima s tada većinskim talijanskim stanovništvom poput Buja, Vodnjana, Grožnjana, Pule. Talijanski grafiti uglavnom prenose internacionalističke, projugoslavenske i komunističko-revolucionarne poruke, dok parole na hrvatskom jeziku, pored komunističkog i pro-jugoslavenskog karaktera, izražavaju ponajviše nacionalna obilježja uokvirena u projugoslavenski narativ, poput česte parole “Mi smo Hrvati – Hoćemo Jugoslaviju”.
Parole na hrvatskom jeziku, spomenuli ste omaške, često nisu točno napisane. Zašto?
Smatram kako su (post)ratni grafiti predstavljali jedan od prvih većih prodora hrvatskog jezika u istarski javni prostor, imamo li na umu da su već 20-ih godina sva slavenska obilježja i natpisi uklonjeni i zabranjeni. Pored toga, budući da su postojale isključivo škole na talijanskom jeziku, autori grafita koje sam intervjuirao prisjetili su se svojih poteškoća prilikom pisanja parola na hrvatskom jeziku, osobito prilikom pisanja slova “č” i “ć”, ali i prilikom različitih deklinacija. Ove omaške i jezične nepravilnosti i zavrzlame ukazuju pak na određenu autonomiju i spontanost u pisanju, i čine ove preživjele natpise specifičnim dokumentima jednog vremena i izrazima slojevitog kulturološkog okruženja.
Otkud interes za daljnju obradu/arhiviranje materijala/grafita?
Interes je stigao iz Beograda, iz Muzeja Jugoslavije. Kustosice Marija Đorgović i Simona Ognjanović iskazale su interes za arhiviranjem mojih fotografija grafita, tako da se dobar dio njih sada nalazi u muzejskom fondu. Surađujemo i oko izložbene intervencije u sklopu stalnog postava Muzeja Jugoslavije, gdje će neki istarski grafiti uskoro biti izloženi.
Možete li nam približiti povijesni kontekst ispisivanja ratnih i postratnih grafita?
U povijesnoj perspektivi, izdvojio bih tri faze grafitiranja. Prva je ona partizanska, dakle pisanje antifašističkih parola tijekom rata, kada su aktivisti riskirali vlastiti život kako bi pisali po zidovima. Druga je ona oslobodilačka, kada su grafiti pisani u procesu oslobođenja i funkcionirali kao svojevrsni teritorijalni markeri. Treća je ona poslijeratna, najmasovnija faza ispisivanja pro-jugoslavenskih, komunističkih i nacionalnih parola prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje u ožujku 1946. godine, kada su se grafiti pisali doslovno posvuda.
Povijesni dio studije nastojao je pružiti širi, detaljniji pogled u praksu pisanja, u sličnosti i razlike pojedinih faza, s naglaskom na glasove i iskustva samih autorica i autora grafita. Naime, dobar dio povijesnog pristupa oslanja se na memoare i zapisana sjećanja te na usmenu povijest, odnosno na tri intervjua koja sam vodio s Anom, Ferdinandom i Antonom, koji su 40-ih pisali po zidovima, tijekom i nakon rata. Između ostalog, analizirao sam i niz dokumenata iz pazinskog arhiva, kao i mnoštvo tadašnjih lokalnih medija, od partizanskih i pro-jugoslavenskih, do onih pro-talijanske orijentacije, kako bi pokušao oslikati širu i nijansiraniju sliku konteksta, prakse, iskustva i percepcije grafitiranja.
Koliko vam je istraživanje bilo slojevito? Koliki su vam rad na terenu , etnologija i razgovori sa svjedocima određivali znanstvene zadatke i sadržaj knjige/doktorata?
Središnji dio studije predstavlja vizualno-etnografsko dokumentiranje i proučavanje preživjelih grafita u Istri. Tijekom istraživanja, prošao sam više od 250 mjesta po Istri, i dokumentirao više od tisuću grafita. Većina je dobro očuvana i čitljiva, tako da je korpus preživjelih grafita, koji čine i tekstovi i simboli poput crvene zvijezde ili srpa i čekića, još uvijek razumljiv u najvećem dijelu, što je vrlo zahvalno iz istraživačke perspektive jer takav materijal pruža mogućnosti za daljnje, dublje analize. Nakon terenskog rada, grafite sam analizirao koristeći nekoliko međupovezanih metoda kako bih dekodirao njihove obrasce, glavne tipove i elemente, kao i njihove ideološke karakteristike, značenja i načine djelovanja. Pored toga, analizirao sam i jezičnu komponentu grafita, usporednom analizom grafita na talijanskom i hrvatskom jeziku.
Na koncu, osvrnuo sam se i na svoje etnografsko iskustvo i etnografske bilješke, budući da sam na terenu često razgovarao s ljudima i smatrao sam da su takvi momenti, odnosno “slučajni etnografski susreti”, također relevantni u pogledu razumijevanja teme.
Koliko su vam domaći ljudi izlazili ususret na licu mjesta, na terenu?
Bilo je raznovrsnih razgovora i reakcija. Mnogi sugovornici isticali su povijesnu vrijednost grafita, a neki i želju za njihovim očuvanjem. Nekoliko pojedinaca se prisjetilo i anegdota iz 90-ih, kada su grafiti nekima bili i potencijalno nezgodni, s obzirom na njihove poruke. S druge strane, neki ljudi s kojima sam razgovarao nisu nikada ni primijetili blijede grafite na vlastitoj kući, do našeg susreta. Veliku većinu sugovornika je razgovor o grafitima potaknuo na kritiku trenutnog stanja, odnosno političke situacije i post-jugoslavenskih procesa. Ipak, konkretnije analize o percepciji ovih grafita treba iznijeti tek nakon dubljeg istraživanja, ja sam u svom radu ovu temu samo “okrznuo”, iznoseći impresije i refleksije s terena, tako da je prerano donositi zaključke.
Leave a Reply